PDA

View Full Version : Što je kreativnost?



N'dugu
03-08-13, 09:17
Kreativnost je jedna metafora kojom opisujemo mnogo raznih pojava, a raznim ljudima znači razne stvari. To vrijedi za većinu apstraktnih pojmova, no kad analiziramo mozak npr. glazbenika koji improviziramo, vidimo da se aktiviraju točno određeni dijelovi mozga.

http://news.harvard.edu/gazette/story/2009/02/isolating-creativity-in-the-brain/

Postoji li centar za kreativnost u mozgu? Nekima se čini da je to ACC (http://en.wikipedia.org/wiki/Anterior_cingulate_cortex) (prednji cingulum), dio moždane kore koji analizira pogreške i rješava konflikte, na primjer kao u Stroop testu gdje ljude zbunjuju tako da im riječ crveno napišu plavom bojom i traže da odgovore koja je to boja (u ovom slučaju plava; dakle bitno je što jest, a ne što piše). U tom slučaju dolazi do konflikta izimeđu simboličkog (crveno) i realnog/imaginarnog (plavo). Budući je simboličko arbitrarno i da u svim kulturama postoje rupe, praznine, nedorečenosti koje su proizvod ljudske nesavršenosti i ograničenosti, onda uvijek ostaje jedan neispunjeni prostor, tamna zona, tabu, koji je simboličko zaobišlo, a realno ne može izreći (iako postoji), a na imaginarnom je da iz toga stvara. Moguće je da kreativnost nastaje iz takvih konflikata, u kojima ACC korteks ima ulogu "odbiti" postojeću šemu, jer je ostatak mozga kadar uvidjeti nešto novo, što još nije pretočeno u simboličko i ne postoji u sadašnjim kulturnom i društvenom okruženju, ali je zato proizvodi konflikt sa simboličkim koje postoji (i koje je netko prije već izrazio).

Tako, možda, na neurološkoj i psihološkoj razini funkcionira kreativnost, ili jedan njen dio (onaj koji je vezan za konflikt s okolinom; naravno, moguće je da postoje i drugi tipovi kreativnosti, na primjer onaj koji proizlazi iz duboke povezanosti s prirodom i koji ne mora biti konfliktan na ovaj način). Ako netko ima još koju ideju, neka se javi.

N'dugu
03-08-13, 13:37
Što je kreativnost? Možda jedan tako širok pojam nije moguće definirati, nego bi se možda preko negativnog određenja, sumirajući sve ono što kreativnost nije, moglo doći do onoga što jest kreativno. Kreativnost, kao i Bog, izvor je svega. Sam izvor uvijek izmiče definiciji ili je ta definicija kontradiktorna (u slučaju Boga, koji je svemoćan, savršeno dobar i sveznajući, te tri stvari su u kontradikciji ako uzmemo da na svijetu postoji - zlo). Što, po meni, nije kreativnost - mistifikacija. Ako je kreativnost mistična, postojat će uvijek mistifikatori koji će je nastojati još više mistificirati da bi sebe prikazali kao kreativne osobe. Imamo generalno dvije vrste mistifikatora. Prvi su vrlo učeni, pročitali su puno pametnih knjiga, ne pristaju razgovarati o svakodnevnim i banalnim temama, novinama, u svojim tvorevinama jako puno citiraju i pozivaju se na autoritete o kojima imaju svoje mišljenje i sudove. Na taj način stvaraju. Ili misle da stvaraju. Obično su, kao likovi, vrlo umišljeni u svoje sposobnosti i smatraju (budući da su načitani) da nemaju što razgovarati s glupljima i manje obrazovanima od sebe, jer od njih nemaju što naučiti. Sebe, ergo, svrstavaju u neku zamišljenu 'intelektualnu elitu' koja nema što tražiti s "masom", običnom rajom što se hrani lošim, petparačkim knjigama, surfa internetom i proizvodi "šund" i masovnu (pop) kulturu. Njima je najčešće zamišljeni neprijatelj "neoliberalizam", premda ne uviđaju koliko su sami u njega ogrezili, i koliko mu, u biti, služe, kao pasivni i sasvim nepotrebni kritičari koji upražnjavaju prazan prostor i iz njega istiskuju eventualne stvarne kritičare. Obično i s nekom sinekurom pri državnim jaslama ili na nekom fakultetu, grizu ruku koja ih hrani, ali zaprevo to sam fingiraju jer i jedna i druga strana zna da to nije 'za ozbiljno'.

Drugi tip mistifikatora kreativnosti je vrlo blagoglagoljiv i služi se vrlo neodređenim terminima, na primjer "transcendencija", "oniričko onostrano" i slično. Na taj način pokušava sebe prikazati kao osobu koja je obdarena posebnim sposobnostima komuniciranja s onostranim, slično kao što svećenici komuniciraju s Bogom, te im se zato moraju svi pokkloniti.

Oba tipa muljatora Nietsche bi smatrao tipičnim primjerima "volje za moć", koja se kod prvih manifestira hvatanjem za sisu nekom autoritetu i crpljenjem iz njegove društvene moći i utjecaja, a druga kvazireligijskim i kvaziintelektualnim hinjenjem stvaranja pozivajući se na mističnu božansku moć koja mu daje pravo na izuzetnost. Naravno da i jedni i drugi svoju "volju za moć" ubrzo pretvaraju i u stvarnu moć, koja dolazi iz institucija kao što su Akademija znanosti i umjetnosti, raznorazne akademije, fakulteti, ako ne može bolje, onda barem i neka visoka škola na kojoj steknu neko znanstveno ili profesorsko zvanje... Naravno, nekad je u tome svemu u nas igrala dosta ulogu i Komunistička partija, pa je pozivanje na "marksizam" i "tekovine revolucije" često također proizvodilo pozitivne efekte na karijeru u znanstveno-umjetničko svijetu, pomalo nalik na današnje pozivanje na hrvatstvo ili u nekim slučajevima i na srpstvo ili europejstvo, ovisno što gdje bolje prolazi.

U ta "mračna" vremena, situaciju je dobro znao skicirati Igor Mandić. Pišući o Ujeviću, on je rekao: "Nitko se ne želi 'prljati' poslom svaštopisca, crtičara, novinara, feljtonista, jer svima je ispod časti djelo koje ne puca u metu vječnosti i povijesti. A Ujević, ta nepremašiva gromada genija, taj zacijelo najveći naš pjesnik, mislilac krajnjih dubina, nedosegljivi erudit - nije se žacao da svojim suvremenicima govori o svemu što je bio u krugu njihove, i dakako, njegove pažnje i riječi. Tin, toliko idealizirani stvaralac, toliko puta na postament postavljena duša, nije bio samo "čisti" pjesnik kao što se danas pričinja našim mistifikatorima. On je u stotine i tisuće navrata pisao o svemu što je zadiralo u njegov život, a to će reći, paradoksalno, da je uvijek i ipak ostajao pjesnik. To jest, on je do kraja odgovorio svojem pozivu, glasu svoje nutrine: za pica je pisanje jedinilijek protiv života."

Znači, veliki Tin se nije žacao pisati "dvije knjige feljtona, recenzirati zbornike, sastavljati povijesne kompilacije, govoriti o jeseni i barovima, slaviti ulice, polemizirati, pisati podliske o konverzaciji, flertu, modernom žurnalizmu u svojih stotinjak feljtona nastalih između 1911. i 1955.

To znači ne bježati od stvarnosti, ne bježati od megdana današnjice, ne bježati od konflikta. Jer kako će kretivnost nastati bez konflikta? Misle li ljudi da će Bog poslati svojeg anđela u neku jazbinu na nekom fakultetu da donese "čistu umjetnost" izvanrednom profesoru teatrologije, dok on mrči svoje spise i piše CV za kandidaturu za redovnog profesora, i reći mu "budi sretan, Marije, jer evo ti Bog javlja da ćeš bezgrešno začeti i roditi izvanrednu riječ, genijalno književno djelo koje će se po tebi utjeloviti i svi će tvoje ime slaviti u vijeke vjekova amen". Još samo nedostaju i klecala i Tomislav Karamrko koji moli krunicu. Zašto ovo pišem? Jer će o ovoj našoj stvarnosti jednom netko nešto pisati (ako već ne piše), i tome će se strašno narugati, pa makar i nemao gdje to danas objaviti, bilo u lažljivim novinama ili podmitljivim časopisima, ali kao što znamo rukopisi ne gore, pogotov ako se stave na hard disk...

Dakle, moja je teza - više konflikta u jednoj mjeri može potaknuti rast kreativnosti, ali samo do jedne (optimalne) mjere, no ono što je previše u konfliktu ovisno o ograničenosti talenta vlasnika hardvera koji kreira, može se pretvoriti samo u pamflet, nekakvu parodiju eventualno, paskvilu, satiru u najboljem slučaju. Ako se ne pretovri u običnu denuncijaciju političkog protivnika ili stvarni (fizički, oružani) sukob, što već nema više nikakve veze s kreativnošću. Izbjegavanje konfliktnosti pod svaku cijenu, osim u slučaju kad smo dosta jači (u kojem slučaju se udara s guštom), uvlačenje od straha u svoje dupljice, bježeći od realnosti kao prstac, sve to ne može potaknuti kreativnost, samostalnost u odlučivanju.. Pod cijenu da ne budem kreativan, citirat ću opet Mandića:

"Samozvanci u književnosti i kulturi neki su čudan soj ljudi. Ime im kaže da su se sami dali pozvati na neko primanje na kojemu ih ne žele vidjeti, pa ih svi zagledaju dok ih netko ne zgrabi za kaput i ne izbaci. Sudeći prema tom nazivu i prema općem shvaćanju i upotrebi tog pojma samozvanci su čeljad drska i uporna, laktaška i bezobzirna. Oni svuda guraju svoj nos, oni se šire na mnogim stolicama i nameću se javnosti svojom skorojevićesvkom žilavošću. Dakle, ljudi dosadni i nametljivi, beskorisni i nepotrbni, koji samo kidaju živce poštenim radnicima" - ili kako on citira Ujevića "Bolje je biti nagrađeni strijelac nego neshvaćeni genije", to jest - samozvanac, nepozvan, kojega po starom dobrom kompartijskom običaju izbace za kaput ako previše počne "talasati", odnosno - stvarati.

enky
29-08-13, 03:13
Što je kreativnost? Možda jedan tako širok pojam nije moguće definirati, nego bi se možda preko negativnog određenja, sumirajući sve ono što kreativnost nije, moglo doći do onoga što jest kreativno.

Možda, no ja bih se; kao ljubitelj izazova, kojeg predstavlja definiranje apstraktnih pojmova; ipak okušala u pokušaju.



Kreativnost - sposobnost stvaranja "novog", ali i (re)organizacije "starog" na originalan način
ili još kraće -
kreativnost je moć (pre)stvaranja.

N'dugu
29-08-13, 12:01
Istina, no uoči da je ta definicija zapravo samo preoblikovanje izvorne riječi. Kreativnost = (moć) stvaranja. Ali ne možemo razumjeti što je kreativnost, ako ne razumijemo što je ta moć i otkuda ona, i što je uistinu "novo", a što je staro... Zanimljivo je to, utoliko što postoje ljudi koji smatraju da kreativnost danas uopće nije moguća, da je "sve rečeno". Ali ipak, nije sve rečeno jer je ključ u onome tko to kaže, i na koji način kaže, u kojim (izmijenjenim) okolnostima to kaže... Znači, kreativnost je 'osobna' stvar, neosobni strojevi nikada neće biti kreativni jer im nedostaje ključni sastojak te moći, a to je osobnost... Znanstvenici, recimo, ne vole ovakvo zaključivanje jer smatraju da je otkrivanje prirodnih zakona nevezano na osobnost onoga koji otkriva, jer bi, kao, svatko mogao otkriti ono što ionako postoji... Ja, pak, smatram da je za otkrivanje nečega potrebna i određena osobnost koja je pozvana da nešto otkrije, dok je drugima to nešto skriveno baš zato što im nedostaje kapacitet osobnosti za otkrivanje (tog nečega).

N'dugu
29-08-13, 19:35
Evo još malo mojih razmišljanja na ovu temu... nema copyrighta, ali razmišljam da nešto od toga objavim u knjizi.

Dakle. Problem kreativnosti bih postavio više općenito, kako bi se došlo do cjelovite slike o pojavi. To znači da kreativnost kao "moć" ili "silu" moramo sagledati u sklopu cjelovite prirode, dakle svemira. Za mene su najevidentije pojave kreativnosti u prirodi ili svemiru:

1) Nastanak svemira (iz ničega).
2) Nastanak života na zemlji i evolucija.
3) Nastanak inteligentnog života koji je i sam kreativan.

Ove tri pojave ne moramo smatrati za dovršeni niz, jer je sasvim moguće da su to samo etape jednog procesa koji ima i nastavak.
Zašto tako smatram?

Za početak bih krenuo od nastanka svemira. Ugrubo.Kao što znamo, u svemiru postoji entropija, "rasipanje" energije, iz čega se da zaključiti da je nekada sva energija svemira bila puno više koncentrirana, štoviše u jednoj točki iz koje je sve nastalo. A prije nastanka svemira postojala je samo praznina u kojoj je entropija bila maksimalna, odnosno energija je bila maksimalno disperzirana u beskonačnost i imala vrijednost nula bilo kojoj zamišljenoj točki (ali tada još nije bilo mogućnosti niti da bude lokalizirana)... u tom početnom stanju maksimalne entropije količina informacija o tome je najmanja moguća, recimo da teži nuli, a samim time i takvo stanje bismo mogli jednostavno nazvati KONTINUUM.

Nastanak svemira je DISKONTINUITET u tom kontinuumu. A taj diskontinuitet predstavlja pojavu određene količine informacija iz ničega... uslijed čega kontinuum više ne može biti kontinuum, ako je ikada to i mogao sasvim biti (vidi npr. radove o nemogućnosti apsolutnog kontinuuma) i u njemu se pojavljuje diskontinuitet, svemir, s određenom količinom informacija. Što su te informacije? Ja bih rekao, osnovne prirodne konstante, koje ne moraju biti jednake za svaki svemir, čak se čini da su arbitrarne. Ako tako postavimo stvari, svemir je kao neki superkompjuter koji traži osnovne postavke - informacije - nakon čega iz kontinuuma nastaje diskontinuitet, i to u skladu s osnovnim postavkama koje mu je (netko ili nešto valjda) zadao. Daljnji razvoj svemira omogućava da se i dalje pojavljuju diskontinuiteti u novonastaloj stvarnosti, dakle svemir s jedne strane ima i dalje prirodu kontinuuma iz kojeg je nastao, ali ima i prirodu diskontinuiteta koji ga je pokrenuo.

Taj diskontinuitet je kreativnost i ima za posljedicu pojavu negativne entropije ili opiranja entropiji svemira (koja teži da vrati sve skupa u početni kontinuum s maksimalnom entropijom)... Dakle, negativna entropija ima težnju da se lokalizira, prema svojoj naravi, dok pozitivna entropija teži disperziji... na primjeru vala/čestice vidimo da sve ima tu dualnu prirodu, dakle da s jedne strane teži biti nelokalizirano (npr. val koji se širi u beskonačnost), teži kontinuumu i maksimalnoj entropiji, a s druge strane želi biti strogo lokalizirano (čestica). To vidimo i na primjeru subatomskih čestica, npr. elektron, itd. Možemo mu odrediti položaj, ali onda ne možemo i impuls i obrnuto, o čemu govori Planckova konstanta... zapravo o omjeru nelokalnosti/lokalizacije u svemiru ili entropiji/negentropiji...

Pojava života u svemiru je drugi diskontinuitet, koji se nastavlja dalje kroz evoluciju... sile "evolucije" su one koje nastoje očuvati informaciju o organizmu koja se dalje prenosi kroz organizam... jer je efikasnije boriti se protiv entropije kroz razmnožavanje organizama i evoluciju, nego nastojati očuvati zauvijek na životu jedan jedini organizam... to bi bilo više nešto kao rak, koji bi vrlo brzo krepao kad bi iscrpio svu energiju oko sebe. Zato je evolucija efikasnija u borbi s entropijom.

Pojava inteligentnog života je slijedeća faza lokalizacije negativne entropije (ili kreativnosti) u živom svijetu, gdje se ona pokazuje prije svega kao informacijska negativna entropija, dakle ljudska kreativnost i evolucija su jednostavno jedno te isto, izviru iz iste "sile"... Za pretpostaviti je da bi slijedeća faza u toj evoluciji mogla biti da će inteligentni život naći način da zaustavi entropiju i na fizičkom, materijalno-energetskom planu, pa će evolucija prestati, odnosno ljudi više neće stariti i umirati, nego će živjeti vječno i vladat će svemirom u smislu da će ga širiti i skupljati po volji, raspolažući kompletnim informacijama o njemu.

No, za sada, ljudska kreativnost je ograničena količinom informacija koju može obrađivati ljudski mozak. Za sada je manja od one količine koja postoji u cijelom svemiru. Prema tome, ljudska kreativnost je OSOBNA, dok je kreativnost u prirodi NEOSOBNA (s iznimkom onih početnih postavki za koje ne znamo je li ih neka osoba postavila ili su samo došle odnekuda...) ali svejedno je proces sličan, to jest zahtijeva da se iscrpe sve informacije o nečemu da bi došlo do diskontinuiteta... dakle, u ljudskom umu postoji simulacija kontinuiteta i u jednom času ljudski um, umjesto da nastavi dalje slušati kontinuitet i proizvoditi informacije na isti kalup, proizvodi diskontinuitet, koji ujedno mijenja i njega samoga (sami um), dakle onoga časa kada si spoznao sve informacije o sebi u prijašnjem stanju, postoji i još netko "izvan" tko te informacije spoznaje, a taj netko je netko novi... dakle, svaki akt kreacije je ujedno i akt ponovnog stvaranja samoga sebe, rekreiranja sebe i afirmacije svojeg jedinstva sa svemirom (jer svemir je, kao i ljudska kreativnost, također diskontinuitet).

Meteor
03-09-13, 12:31
Vaš post je vrlo interesantan - i mislim da ga vrijedi malo detaljnije prodiskutirati.
Počnimo od točke 1!
Vi objašnjavate pojam KONTINUUMA pomoću maksimalne entropije i to - maksimalne pozitivne entropije, kada je rasap energije toliko velik da je ona, tj. energija, u bilo kojoj točki (pretpostavljam nečega što bi se moglo zvati "prostor") jednaka nuli. Ovdje običan ljudski um "zapne", jer "ako je energija u bilo kojoj točki nula" - znači li to da energije više nema?
I drugo - ako ipak u onom, što se zove KONTINUUM, postoji neizmjerno rasuta energija - zašto i kako bi se entropija počela smanjivati (da li postepeno ili naglo?) da dođe do DISKONTINUITETA - odnosno jednog ili njih mnogo (možda beskonačno mnogo?)?

N'dugu
03-09-13, 13:32
Vaš post je vrlo interesantan - i mislim da ga vrijedi malo detaljnije prodiskutirati.
Počnimo od točke 1!
Vi objašnjavate pojam KONTINUUMA pomoću maksimalne entropije i to - maksimalne pozitivne entropije, kada je rasap energije toliko velik da je ona, tj. energija, u bilo kojoj točki (pretpostavljam nečega što bi se moglo zvati "prostor") jednaka nuli. Ovdje običan ljudski um "zapne", jer "ako je energija u bilo kojoj točki nula" - znači li to da energije više nema?
I drugo - ako ipak u onom, što se zove KONTINUUM, postoji neizmjerno rasuta energija - zašto i kako bi se entropija počela smanjivati (da li postepeno ili naglo?) da dođe do DISKONTINUITETA - odnosno jednog ili njih mnogo (možda beskonačno mnogo?)?


Baš tako, um zapne jer nema informacije o tome, a ljudski um - barem za sada - može baratati jedino informacijama. Dakle, ja niti ne tvrdim da je moguć takav apsolutni kontinuum, jer smatram da kada bi bio moguć, da bi količina informacija koju bi um mogao o njemu imati jednaka nuli, a takva stvar je, prema tome, nedostupna ljudskoj spoznaji. Međutim, matematički možemo pojmiti i nepojmljivo, dakle, možemo zamisliti nešto o čemu postoji nula informacija, a da to još uvijek - postoji (tj. ipak imamo informaciju o tome da nema informacija o tome... koliko god djelovalo paradoksalno). Drugim riječima, želim reći da je početak svemira nedostupan spoznaji, ali samo u idealnom smislu... jer pretpostavljam da je nekog vraga ipak bilo na početku, odnosno, ako i nije bilo, na neki način su 'ubačene' fizikalne konstante na temelju kojih je svemir nastao. Taj model na svemir gleda kao na neku vrstu samogenerirajućeg superkompjutera, kojem su konstante na temelju kojh funkcionira na neki način generirane, a o prirodi tog generiranja ne znamo ništa izravno. Neki tvrde da je to dokaz postojanja Boga, a drugi 'ne znaju', jer naravno, ako nešto nije moglo samo od sebe nastati, ne znači da je to nešto stvorio Bog ili jednorog ili bilo kakvo drugo biće, odnosno sve te teorije postanka imaju onda jednaku težinu ili sve skupa nemaju nikakvu težinu, kako tko izvoli.

Ali pretepostavimo da je na početku bio ipak nekakav kontinuum koji je toliko savršeno gladak da ne generira nikakvu informaciju o sebi, da je to apsolutna praznina bez ikakvih informacija... u času kad se pojavljuje na neki način informacija o tome, kontinuum mora nestati, jer se pojavila informacija. Znači, i ono što zovemo "energija", jest zapravo jedan oblik informacije, ali i prije nastanka energije mora postojati MOGUĆNOST nastanka informacije, pa je prema tome prvobitni kontinuum neka matematička tvorevina koja samo o sebi ne daje nikakvu informaciju, ali svejedno ima mogućnost stvaranja informacije ili - zašto ne - dobivanja informacije odnedud izvana, pa o vrsti informacije ovisi i vrsta svemira koja će biti generirana. U svakom slučaju, mislim da pojava informacije predstavlja ujedno i pojavu kvantizacije (informacija se ne može smatrati kontinuumom ni u kojem smislu), a u poznatom svemiru sve na neki način generira informaciju o sebi, svemir je skroz 'transparentan' i spoznatljiv (barem ja tako vjerujem, jer nisam mistik), pa je čisti kontinuum upravo ono što ne generira nikakvu informaciju i nema u sebi nikakve 'kvante', nego je jedinstvena nedjeljiva neinformirajuća ne-supstanca. Tu dolazimo onda na teren metafizike ili filozofije....

Meteor
28-10-13, 16:23
Morao sam malo razmisliti na koji način da se nadovežem na ovaj, vaš, kreativni pristup.

Ideja svemira, koji nastaje kao diskontinuitet u postojećem kontiuumu, za mene je nešto novo i strano. Posebno mi je čudno isticanje Planck-ove konstante i zakona kvantne mehanike u svemirskim razmjerima, jer oni vrijede u mikrokozmosu tj. u svijetu atoma.
Naime, koliko je meni poznato - danas je još uvijek neriješen problem prelaska iz zakonitosti kvantne mehanike u zakone kozmosa. No, možda sam ja tu u zaostatku - pa ako je pronađeno nešto novo, bio bih vam zahvalan da o tome napišete vaša saznanja.

Inače, imam i ja neke svoje ideje o svemiru na koje su me naveli feedback procesi, koje stalno promatram oko sebe, kao i pronalazak antičestica, odnosno antimaterije.
Danas se već uvelike barata s idejom mogućeg postojanja antisvemira, kao duhovitoj ideji znanstvene fantastike.
Zašto ne bismo svemir tretirali kao vječnu razmjenu procesa između materije i antimaterije?
Dok se materija (a s njom i energija) svemira raspršuje do beskonačnosti, možda se istovremeno antimaterija (i njena energija) skuplja do konačnosti u nultoj dimenziji prostora i vremena. Tada nastupa "Big Bang" antimaterije i ona se počinje širiti. Istovremeno beskonačni svemir, koji je sada kontinuum, u kome više nema širenja, počinje s antipromjenom, odnosno skupljanjem - i proces se ponavlja u obratnom smjeru tj. do kontinuuma antimaterije i nulte dimenzije, iza koje slijedi "Big Bang" materije.

N'dugu
03-11-13, 14:22
To je istina. No, ako pravo pogledamo - što je meni bliže, jer se fizikom ne bavim previše već dosta godina - nije moguće niti reducirati makroekonomiku na mikroekonomiku. Iako znamo da se, zapravo, GDP države sastoji od puno malih ekonomskih subjekata koji između sebe posluju. Na makrorazini funkcioniraju jednadžbe koje se ne mogu direktno vidjeti na mikrorazini, a na mikrorazini može biti vidljivo nešto što nema efekt na makrorazini. No, jedan bitan element je da stalno dolazi do određenih promjena, tehnološkog razvoja recimo, uslijed čega dolazi do skokova. Zapravo, diskontinuiteta. Tehnološki razvoj je proizvod veće spoznaje, znači neke dodatne inforamcije koja je ušla u sustav proizvodnje, a koji se može primijeniti za poboljšanje sustava. Dakle, mi ne vidimo kako dolazi točno do prijelaza iz mikro u makro u svijetu ekonomije, ali znamo da ta određena dinamika postoji.

U slučaju svemira se očekuje da se stvari odvijaju više deterministički. No, zapravo, zašto raditi razliku? Samo zato što u društvenim znanostima postoji dodatni element kompleksnosti koji proizlazi iz ljudske svijesti. I to je jedan diskontinuitet, skok u odnosu na prirodne znanosti. Mi ne možemo direktno iz prirodnih zakona koji uređuju ponašanje atoma i materije izvesti skok dionica na burzi. Ne zato što je to previše kompleksno, mogli bismo zamisliti moćne kompjutere koji bi to izveli, nego zato što postoji diskontinuitet između prirodnog i društvenog (koje uključuje svijest). Međutim, EPR efekt pokazuje da to nije u potpunosti tako, dakle da se i na tim mikrorazinama mogu događati pojave koje podsjećaju na svijest, prijenost informacija na daljinu bez fizičkog kontakta.

Iz toga zaključujem da je informacija jedan bitan element koji povezuje mikro i makro razinu svemira, pa sve do društvenih pojava, a svakako kvantna mehanika nam govori da iz eksperimenta ne možemo isključiti promatrača (dok to na makro razini ne vrijedi). Dakle, postoji povezanost društvene razine (svijesti) i fizičke mikro razine, a s druge strane povezanost društvene razine i fizičke makro razine. Ono što nam nedostaje je povezanost fizičke mikro i makro razine i povezanost makro razine pojedinca i makro razine agregatnih pojava.

Ono što ih, po mojem mišljenju, povezuje je da i na mikro razini kao i na razini pojedinačne svijesti funkcioniraju principi simetrije i očuvanja (npr. naboja, itd.), dok na makrorazini imamo očuvanje energije, topline... Što imamo na makrorazini društva? Očuvanje informacije. Dakle, društvo je čuvar informacije - da nema društva, informacije bi se gubile i danas ne bismo ni znali što je fizika. No, s druge strane, informacije se zaista i gube, pa tako u jednom vremenu nešto izbija u prvi plan, a nešto u odlazi u drugi. To nazivamo Zeitgeist, duh vremena. Način na koji vidimo svemir, na koji doživljavamo uopće svijet oko sebe, bitno ovisi o očuvanju informacija o tome u društvu i o "duhu vremena". Tako bih povezao prirodne i društvene znanosti, a bez ozbiljnijeg povezivanja tog dvoga vrlo je teško otići naprijed i na jednom i na drugom planu. Prirodne znanosti preziru društvene i osobito humanističke zbog neegzaktnosti, a društvene ne vole prirodne jer sve svode na ponavljanje eksperimenta, što je u društvenima jednostavno nemoguće izvesti, zbog prirode promatranog predmeta.

Ova ideja o svemiru i antisvemiru po meni se uklapa u dosadašnje poimanje simetrije i očuvanja energije kao temeljnih postavki na kojima se sve zasniva, no ja sam krenuo od ideje kreativnosti, stvaranja "ex nihilo", koja predstavlja diskontinuitet... Ovakav "bipolarni" svemir antimaterije i materije još uvijek ne daje odgovor na pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje, materija ili antimaterija, a zapravo niti kako je sve to skupa nastalo. Po meni, nastalo je tako što su se u ključnom trenutku nalazile povezane mikro i makro razina, te razina informacije (ili svijesti), znači između njih je postojao identitet, dok danas između njih postoji diskontinuitet i određena dinamika, entropija, itd.

servantes
14-11-13, 14:20
Malo mi je teško povezati stvaranje svemira s pojom kreativnosti.
Pa čak i sam pojam "kreativnost" je prilično problematičan jer se radi o čisto ljudskom poimanju stvarnosti. Da li to znači da bi za ocjenu nečije kreativnosti trebao neki promatrač sa strane koji bi, kao kod boje, ocjenjivao da li je nešto kreativno ili ne, ili mogućnost da sam predmet kreativnosti (primjerice odnos bog - čovjek) smatra da je stvoren nečijom zamisli. Pitanje ima istu težinu kao i pitanje "Što je nekreativnost"?
Kad maknemo kulturološke slojeve sa pojma "kreativnosti" ostaje nam samo pitanje početka ove stvarnosti. Samo je ona jedna (nemamo nestvarnost) i njen početak je i neshvatljiviji od pojma Boga, za čije zamišljanje trebamo već neki barem malo uređeniji svemir. Mislim da je i Žižek o tome nešto pisao. :misli:

N'dugu
21-11-13, 09:20
Kreativnost dolazi od latinske riječi za stvaranje. Nekad smo bili više povezani s prirodom i bilo nam je normalno promjene u prirodi povezivati s promjenama na i u sebi, a ove druge s onima u prirodi. Sve je to bio jedan te isti dio procesa promjene ili stvaranja u prirodi. Sama stvarnost bez čovjeka nema kriterije. Ona ne rasuđuje što je više ili manje kreativno, nego naprosto jest. To što je. Čovjek prosuđuje što je kreativno, zauzima stav i određuje vrijednosti, a kreativnim smatra ono što za njega ima veću vrijednost od onoga što je prethodilo promjeni, transformaciji iz početnog u završno stanje. Je li svemir s čovjekom bolji ili lošiji pitanje je na koje odgovor ne može dati sam čovjek. Njemu je bolji, a što bi mislio Bog o tome ne znamo. Budući da smo još tu, pretpostavljam da Bog (ako postoji) misli da je bolje s nama nego bez nas. Ako je tako, onda smo zaista predmeti kreativnosti u božjem oku, ali možda u našem oku nekad izgleda kao da bi svemiru bilo bolje i lakše bez nas. Mi se moramo stalno truditi da zaslužimo svoje postojanje i da u svemir ostavimo makar malo boljim nego što je bio prije. A kako određujemo što je bolje, a što lošije? Postoji obogaćenje i postoji degradacija. Zaustavljanje informacijske entropije i okretanje na drugu stranu zahtijeva trud, a to donosi kvalitetu. Time svemir postaje "uređeniji".

servantes
25-11-13, 13:23
. Čovjek prosuđuje što je kreativno, zauzima stav i određuje vrijednosti, a kreativnim smatra ono što za njega ima veću vrijednost od onoga što je prethodilo promjeni, transformaciji iz početnog u završno stanje.

Da li životinje mogu biti kreativne?


Je li svemir s čovjekom bolji ili lošiji pitanje je na koje odgovor ne može dati sam čovjek. Njemu je bolji, a što bi mislio Bog o tome ne znamo. Budući da smo još tu, pretpostavljam da Bog (ako postoji) misli da je bolje s nama nego bez nas. Ako je tako, onda smo zaista predmeti kreativnosti u božjem oku, ali možda u našem oku nekad izgleda kao da bi svemiru bilo bolje i lakše bez nas. Mi se moramo stalno truditi da zaslužimo svoje postojanje i da u svemir ostavimo makar malo boljim nego što je bio prije. A kako određujemo što je bolje, a što lošije? Postoji obogaćenje i postoji degradacija. Zaustavljanje informacijske entropije i okretanje na drugu stranu zahtijeva trud, a to donosi kvalitetu. Time svemir postaje "uređeniji".
Zašto bi svijet bio stvoren? Možda je oduvjek takav? Stvaranje je čisto ljudski izum, a mi smo si umislili da samom činjenicom što mi možemo stvarati, da je i svijet stvoren. Izgleda da "bog" to smo mi.

N'dugu
25-11-13, 20:15
Da li životinje mogu biti kreativne?

Zašto bi svijet bio stvoren? Možda je oduvjek takav? Stvaranje je čisto ljudski izum, a mi smo si umislili da samom činjenicom što mi možemo stvarati, da je i svijet stvoren. Izgleda da "bog" to smo mi.

Eksperimenti u fizici pokazuju da je vrijeme zapravo iluzija. Foton "zna" što smo odlučili prije nego što prođe kroz pukotinu, prije nego što smo pokrenuli sklopku da je otvorimo ili zatvorimo. Prema tome, mi zaista svojim odlukama mijenjamo svemir, mijenjamo ga čak i "unatrag", jer se stvarnost prilagođava našim zamislima. Kao da je građena baš za nas, za svijest. Mi, zapravo, stalno stvaramo svijet i mi smo također bogovi, gnostici su vjerojatno bili u pravu (mislim da je to bila njihova ideja, da svijet nije stvoren nego se stalno stvara i poboljšava --- tim se bavio i Philip K. Dick). Ako je priroda svemira zaista takva, onda mi i sada odlučujemo o početku, mi ga možemo PROMIJENITI, kao i kraj, koji nije definitvan. Ovisi o našoj odluci, našoj stvaralačkoj volji.

N'dugu
06-12-13, 23:52
Thomas Nagel smatra da je moderna znanost pogrešna, jer je um nedvojivi, temeljni dio prirode i da je svaka filozofija prirode koja ga isključuje iz svojih teorija pogrešna iz temelja. Tvrdi da je standardni fizikalno-kemijski redukcionistički model nastanka života - nastanak iz niza slučajnosti, metodom prirodne selekcije - nešto što nema veze sa zdravim razumom.

Naravno, stvar je u tome da se radi o fenomenu diskontinuiteta. Kontinuiranim nizom slučajnosti ne može se doći do nečega što je fundamentalno drukčije. Nikakav niz uzroka i posljedica ne može proizvesti taj kvalitativni skok.

Evo jedne knjige T.N. Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False (http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=e9a85b1c1a1699f2524b7e88b6c3dac4&open=0)


The great advances in the physical and biological sciences were made possible by excluding the mind from the physical world. This has permitted a quantitative understanding of that world, expressed in timeless, mathematically formulated physical laws. But at some point it will be necessary to make a new start on a more comprehensive understanding that includes the mind. It seems inevitable that such an understanding will have a historical dimension as well as a timeless one. The idea that historical understanding is part of science has become familiar through the transformation of biology by evolutionary theory. But more recently, with the acceptance of the big bang, cosmology has also become a historical science. Mind, as a development of life, must be included as the most recent stage of this long cosmological history, and its appearance, I believe, casts its shadow back over the entire process and the constituents and principles on which the process depends.

Ova Nagelova filozofska kritika znanstvenog redukcionizma se lijepo uklapa u moju teoriju kreativnosti kao diskontinuiteta, zato je ovdje spominjem.