PDA

View Full Version : Apolonije Rođanin: Doživljaji Argonauta



Matija
10-10-12, 21:15
Zamišljam Ptolemeja, vojskovođu Aleksandra Velikog, i Apolonija kako na nekoj terasi razgovaraju. Dan je sunčan, jer sinoć je kišilo, i zrak je kristalno čist, pogled ničim ograničen osim nesavršenošću ljudskog oka, jedan priča drugi sluša pa se mijenjaju promatrajući brodove kako uplovljavaju u aleksandrijsku luku.

Priča Ptolemej o svojim doživljajima s osnivačem grada, čovjekom koji je išao stopama Ahileja ili, čak, Herakla, o zemljama koje su vidjeli, vojskama koje su porazili, ljudima koje su vidjeli, i onima koji žive na drveću, tamo na kraju svijeta, u Indiji. Potom zašuti, i red je na Apoloniju da priča.
A što da se kaže nakon priče o Aleksandru, kralju svijeta? To nije lak zadatak ni za prvu ličnost Biblioteke, učenjaka i pjesnika... I zato on iz rukava izvlači mit o Jasonu i Argonautima, o njihovoj potrazi za zlatnim runom. O zemljama koje su vidjeli, vojskama koje su porazili, neke od njih iznikle su iz zmajevih zubi, o čudovištima koje su porazili, morima koja su preplovili, blagu kojeg su se domogli... Potom Apolonije zašuti i krišom baci pogled na svoga kralja. Je li zadovoljan pričom?

"Znaš, Apolonije dragi, danas ljudi sve manje vjeruju mitovima. A znaš li zašto im ne vjeruju? Zato što ih ne razumiju. A znaš li zašto ih ne razumiju? Zato što su pali na zemlju, težak je to pad, i bolan, i s time se pomirili. Znaš što kažu? Kažu: Znam da ništa ne znam. Loši su to dani, obezvrijeđivanja samoga sebe, zaranjanja u blato. Odvest će nas to u propast, ta jednoobrazna pamet, to nipodaštavanje sebe samih, ta krutost, ta isključivost. A ja znam, oni su zavedeni, oni tonu sve dublje u zabludu. Možda su ovo lupetanja starca, ali kažem ti... Ja sam živio mit, slijedio heroja na kraj svijeta, život stavljao njemu na raspolaganje. On je bio Jason, ja argonaut. Jer, reci mi, koliko je Aleksandar zaista bio stvaran? Ja ću ti reći- onoliko koliko je vjerovao u mit, koliko je vjerovao da zna i može. To ne razumiju oni koji kažu- Scio me nihil scire, zato će od njih ostati samo loš dah jalova znanja. Ono stvarno u Aleksandru, ono čemu se divimo, ono je mitsko u njemu. Stvarnost je blato, a mit je blato pretvoreno u zlato. I dalje je blato, ali... Aleksandar nije ništa stvarniji od Jasona. Obojica su stvarni. Ali, tebi to ne moram objašnjavati..."

"Dobro je," nasmiješi se Apolonije, "sviđa mu se priča, zapisat ću je."

I tako je Apolonije zapisao priču o Jasonu i Argonautima. Jer, ako se sviđa čovjeku koji je jahao s Aleksandrom...

Ponekad je imao na umu svoje malo zatupljenije i prizemljenije sunarodnjake pa kao da njima čini lakšim prihvaćanje ove priče kao obične zabave kaže: "Ovo je pripovijest Muza, a ja sad pjevam što slušah od Pijerida," jer bio je Apolonije i učenjak pa je razumio što bi u ovoj pripovijesti moglo predstavljati poteškoću za ljude koji misle samo kao znanstvenik u njemu, oni samoproglašeni neznalice.

Ovdje i Eufem trčeći po vodi utire put jednome što će kasnije hoditi po vodi, jednome koji je Apolonija i predobro razumio, jednome koji je rekao: "Ja jesam," jer je bio ponizan pred onime što zna ne tvrdeći da to ne zna.

Eto, teško mi je dati neki zaključak. Neki koji bi doista mogao iskazati vrijednost ove knjige. Mogu samo reći: "Ova knjiga vrijedi kraljevstva." A mogu reći i: "Koliko Jasonu znači zlatno runo, meni znači ova knjiga."

Matija
10-10-12, 21:40
Ideja o razgovoru na terasi došla mi je iz onog ne baš dobrog filma groznog redatelja Aleksandar Veliki (Oliver Stone).