PDA

View Full Version : Apulej: Zlatni magarac



Matija
08-10-12, 21:10
Apulej, rimski pjesnik, filozof, pravnik i mag rođen je 125. godine u numidskom gradu Madauri (današnji Alžir). On sam svoje je djelo iz naslova ovoga posta nazivao Metamorfoze u 11 knjiga.

Ova se knjiga, u izdanju 100 svjetskih romana, povlači po policama moje obitelji najmanje od moga djetinjstva, sjećam je se oduvijek, nebrojeno sam je puta uzeo u ruke privučen njezinim egzotičnim nazivom, ali sam je uvijek brzo odlagao odbijen nečime što nisam razumio. Bilo je to tajnovito djelovanje moje nespremnosti, intuitivno odbacivanje nečega za što još nije došlo vrijeme. Iste su to one sile koje nam u baš pravom trenutku metnu u ruke knjige poput Stepskog vuka ili Narcisa i Zlatoustog, tada silno značajne te knjige jednom pročitane i proživljene gube svoj čar, to su remek djela pravog trenutka. I kako je tada (s 13, 14 godina) za njih bilo idealno vrijeme i ja sam to intuitivno znao iako me na to nitko nije uputio, tako sam za Zlatnog magarca intuitivno znao da još nije vrijeme.

A onda je sudbina rekla: SAD! i ja sam počeo čitati. Čitati? Gutati.

Prve tri knjige (do pretvorbe glavnog lika u magarca) neka su vrsta uvrnutog putopisa pisanog rukom backpack (nažalost ne znam hrvatski izraz za tu vrst turista i molim da mi se pomogne) turista, koji kaže da putuje poslom, ali se ponaša kao da zapravo želi da mu guzica vidi puta, a 'prednjica' neke druge stvari. Glavni je junak zapravo antički Jack Keruac koji od treće do jedanaeste knjige ispašta u tijelu magarca za svoj pomalo raspusnički život kakav je do tada vodio. I dok je, što se mene tiče, naravno, "Na cesti" knjiga koju ne vrijedi čitati (puno su bolji Keruacovi Podzemnici) osim reda radi zbog njezinog statusa, kod Zlatnog magarca naprosto nisam imao izbora- zalijepila mi se za ruke, a moje su se oči prikovale za nju.

Ljubavna ne/zgoda+znatiželja mačke doveli su Lucija do toga da se pretvori u magarca. I sad tu imamo od kraja treće do početka jedanaeste knjige pustolovine tog nakaradnog čovjeka ili vrlo pametnog magarca, kako vam drago, opisane tako vješto da ti pamet stane. Ubačena je tu i poznata (tako piše u pogovoru knjige, ali ja za tu priču do sada nisam znao) priča o Amoru i Psihi, remek djelo unutar remek djela.

I kad je već tjeskoba u meni postajala zbilja teško izdrživa, koliko god se to činilo nemogućim ako uzmemo u obzir da se formalno radi o fantastičko-satiričkom spisu, ali Apulejeva je moć pripovijedanja gotovo nenadmašna pa mu je i to uspjelo, ali baš onakvo da se znojiš, kao da se nalaziš između nakovnja i čekića koji se nezaustavljivo spušta, događa se u jedanaestoj knjizi- oslobođenje. Čekić je nestao i ustupio mjesto plavome nebu.

Lucije vraća svoje tijelo, točnije, svoje nekadašnje tijelo, uz pomoć božice koja je, dakako, kao božansko biće bez imena, ali sama kaže da je Egipćani najtočnije nazivaju. Radi se, naime, o Izidi. Iz zahvalnosti prema božici Lucije bez ikakvih sebičnih želja i namera postaje sljedbenik Izidinog kulta, e da bi kasnije bio posvećen i u njegove svete tajne, a još kasnije i u svete tajne kulta boga Ozirisa.
Iako bez pročitanih deset knjiga prije nje i osjećaja poleta koji u čitatelju bude prve tri, te osjećaja tjeskobe koji ga zamijenjuje u narednima, jedanaesta zasigurno ne postiže puni učinak i ne pobuđuje onakav osjećaj oslobođenja i poniznosti kakav je u meni pobudila vrijedi je pročitati barem kao samostalnu cijelinu ako netko nije preveliki ljubitelj rimske književnosti.

Zaboga, ovo je knjiga kojoj ne zamjeram ni rečenicu tipa: "Pazi, čitatelju, neće ti biti dosadno."